DABAR / BEAVER /-Strastveni biljojed živi u vodi.Upoznajte me.

DABAR-Strastveni biljojed živi u vodi.Upoznajte me.

Dabar je monogamna životinja koja je spolno zrela u dobi od 2,5 godine te se tada mladi dabrovi odvajaju od roditelja i zasnivaju svoju obitelj. Pari se od siječnja do ožujka, a parenje se odvija u vodi. Živi na vodotocima i vodenim površinama obraslim močvarnom vegetacijom zeljastih i drvenastih vrsta. Osnovni stanišni uvjet je stalna i dovoljno duboka voda, najmanje 30 centimetara. Ako nastanjuje manji vodotok koji ponekad postaje previše plitak, na njemu sagradi branu kako bi osigurao dovoljnu razinu vode i zaštitio ulaz u nastambu. Dabar je isključivo biljojed, ljeti se hrani sočnim zeljastim biljem koje nalazi u vodi ili neposredno na obali.

Dabar je veliki glodar koji se nalazi na najvišem stepenu razvoja po svojoj veličini, tjelesnoj građi i sposobnosti. Kao i svi pripadnici reda glodara, tako i dabrovi imaju 4 moćna sekutića, izrasla u obliku dleta. Zahvaljujući ovakvim zubima, dabrovi mogu da obaraju čitava stabla, kao i da ih vješto isjeckaju i upotrijebe bilo za hranu, bilo za izgradnju svojih brana. Dabrovi se inače, hrane isključivo drvećem, grančicama i korjenjem vodenih biljaka.

Dabrovi žive u vodi i veoma su aktivni preko cijele zime. Zbog toga im je potrebno dovoljno duboko rečno korito, da se tokom zime ne zamrzne do dna. Branu grade da bi podigli nivo vode u rijeci ili potoku u kojem žive. Za izgradnju svoje brane dabrovi koriste drvo vrbe, jove ili drugo šiblje koju slažu po dnu rijeke ili potoka.

 

Najčešća građa koju upotrebljavaju je drveće debljine 20-25 cm, koju dabrovi prerežu za samo jednu noć. Zatim, sve povezuju muljem i kamenjem. Kad brana malo izraste u visinu, dabrovi ređaju grančice i mlade stabljike i uspravno i vodoravno. Grane najčešće puste korenje, stabljike i grančice se isprepliću, te brana postaje još otpornija i čvršća. Brana dabrova prosječno je visoka oko 2 m, a može biti dugačka i do 300 metara.

Dabar je vodena i kopnena životinjska vrsta i najveći glodavac sjeverne polutke. Nalazi se na najvišem stupnju razvoja po svojoj veličini, tjelesnoj građi i sposobnosti. Kao i svi glodavci, tako i dabrovi imaju četiri moćna sjekutića izrasla u obliku dlijeta. Zahvaljujući upravo tim jakim zubima, dabrovi mogu obarati čitava debla, vješto ih raskomadati i upotrijebiti ih bilo za hranu, bilo za izgradnju svojih brana, koje redovito predstavljaju pravo majstorstvo u gra­đevinarstvu. Hrane se isključivo drvećem, grančicama ili mladicama, kao i korijenjem vodenih biljki.

 Zašto dabrovi grade brane?
Dabrovi žive u vodi i vrlo su aktivni tijekom čitave zime. Zbog toga im je potrebno riječno korito dostatno duboko da se tijekom zime ne smrzne do dna.
Branu grade da bi podigli razinu vode u jezeru ili u potoku gdje žive! Za izgradnju svoje brane dabar upotrebljava drvo vrbe, johe ili drugo šiblje koje slaže po dnu potoka. To sve skladno povezuje muljem i kamenjem. Kad brana malo izraste u visinu, dabar reda grančice i mlade stabljike i uspravno i vodoravno. Najčešće grane puste korijen, a stabljike ili grančice se isprepliću, te brana bude još čvršća i otpornija.
Da prereze drvo, dabar najprije snažno zagri­ze svojim sjekutićima i na drvetu načini dva ureza, jedan iznad drugoga. Potom glođe drvo između ureza. Da bi pregrizao grančicu debelu tri centimetra, dabar treba zagristi samo jedan­put ili dvaput. Najčešća građa koju upotrebljava je drveće debljine 20 do 25 centimetara; jedno tako debelo dabar je u stanju pripremiti i prerezati za samo jednu noć. Dabar gotovo uvijek uzima mekano drvo, kao što je, na primjer, jasika, sjevernoamerička topola, joha, vrba i breza.
Pošto dabrovi jedu isključivo liku, unutarnji sloj kore izdanaka drveća ili korijenja, oguljene stabljike ili korijenje upotrebljava za pojačava­nje zidova svojih brana. Dabrova brana je pros­ječno visoka oko dva metra, ali može biti dugačka i do 300 metara!
Dabrova jazbina obično je stan-koliba izgra­đena na obali rijeke ili potoka, šibljiku, u plićaku, u bari ili močvari. Pod takvog skrovišta obvezatno se nalazi iznad razine vode i sav je pokriven usitnjenim iverjem. Ulaz u skrovište uvijek se nalazi pod vodom.
Na izmaku ljeta i tijekom jeseni dabrovi skupljaju hranu i ostavljaju je za duge zimske dane. Zato se u neposrednoj blizini njihova skloništa mogu naći naslagano korijenje žbunja, grane i grančice, dok su deblji panjevi i čitave klade brižljivo poredani. Takve rezerve hrane dabrova dostižu visinu i do 1,5 metara i sadrže na stotine grana ili mladih stabala.

  Dabar 
Castor
Taksonomija

• Carstvo: Animalia
• Tip: Chordata
• Klasa: Mammalia
• Red: Rodentia
• Porodica: Castoridae
• Vrsta: Castor
  Opšti opis
  Dabar je vodena i kopnena životinjska vrsta i najveći glodar severne hemisfere. Masivne i zdepaste je građe, izvrstan plivač i ronilac što mu omogućava građa tela. Jedini je predstavnik svoga roda. Zbijeno telo mu je pokriveno gustim crvenkasto-smeđim krznom,sa stomačne strane dlaka je svetlija. Ima kratke noge sa po pet prstiju, koji su na zadnjim nogama spojeni plovnom kožicom. Rep mu je snažan, odozgo spljošten kao veslo, bez dlake i pokriven ljuskama. Na glavi iz masnog krzna vire male, okrugle uši. Dužinom tela doseže 90 centimetara, rep mu je dug oko 35 centimetara, a on je težak oko 35 kilograma. Iz skrovišta iskopanog u obali ili sagrađenog od granja i stabala sa izlazom ispod površine vode, izlazi uglavnom preko noći. Veoma je oprezna i plašljiva životinja. Na tlu je spor i trom, pa najveći deo života provede u vodi. Odlično pliva i roni. živi sam ili u manjim grupama.
  
  
  
  
  Razmnožavanje Dabar je tipični monogam. Polna zrelost nastupa sa 2,5 godine starosti kada se mladi dabrovi odvajaju od roditelja i osnivaju novu porodicu. Pari se od januara do marta, a parenje se odvija u vodi. Gravidnost traje prosečno 105 dana, a mladi dolaze na svet od aprila do juna. Ima jednu generaciju godišnje. Ženka okoti 1 do 5 mladih. Najčešće su to 3 mladunca. O mladima se brinu oba roditelja, a kad ih ženka odgaja, mužjak joj donosi hranu u jazbinu. Složni su i u radu. Tako pri gradnji većih brana rade svi članovi familije, a katkad se udružuje i više familija. Poštuju teritorijalnost, tako da se u neposrednoj blizini jedne familije ne nastanjuje druga, ako bi to i pokušavala, nastaju sukobi i borba za teritoriju. Teritorija jedne familije uglavnom je u krugu od jednoga kilometra od jazbine.
    Ishrana
  Hrani se sočnim biljem koje nalazi u vodi ili neposredno na obali. Jede trave, trsku, mlade izdanke i lišće, a zimi, izvan vegetacijskog razdoblja, glavna mu je hrana kora mekih drva, i to samo živih i mladih. Svojim tipičnim čeljustima za glodanje (parni sekutići na gornjoj i donjoj vilici) dabar je u stanju da obori stablo. Tako je moguće da on u toku jedne noći obori stablo prečnika 15cm. Uvek jedna jedinka obrađuje jedno stablo. Tipičan znak da je to dabrovo delo je okruglasta forma reza na stablu. Dnevne potrebe dabra iznose od 1 do 2 kg kore stabla. Stabla ruši najpre zato da bi došao do mlade kore u krošnji, ali i za gradnju brana. Od drvenastih vrsta za hranu mu najviše služe vrba i topola, potom breza a ređe hrast, leska, brest, jasen a vrlo retko četinari. Jede više od 300 zeljastih i drvenastih biljnih vrsta.
  Čula
  Kod dabra je najbolje razvijeno čulo vida. Dobro vidi i noću, kad je i najaktivniji. Dobro su mu razvijeni i sluh i njuh, ali se uz vid, češće oslanja na sluh. Osim što ima dobra čula, vrlo je inteligentan pa dobro procenjuje potencijalne opasnosti i retko dolazi u neprilike. Dabar nema izrazit i specifičan oblik oglašavanja. Obični dabar opasnost ili preplašenost pokazuje jakim duvanjem odnosno specifičnim režanjem. Leti se iz jazbine može čuti cičanje mladih, koje sliči na cičanje miša. Karakterističan je dabrov zvučni efekat snažan udarac repom po vodi kad je preplašen, što se čuje poput jakog udarca veslom po vodi. Iza dabra ostaju brojni tragovi, po kojima se može prepoznati njegovo postojanje u nekom prostoru. Karakteristični su sledeći njegovi tragovi: otisci nogu u blatu ili snegu, izlazni jarci na obalu, izlazne rupe, nagrižena i porušena stabla, nastambine iznad zemlje i brane.
  
  
  Stanište
  Dabar živi na vodenim površinama obraslim bogatom močvarnom vegetacijom zeljastih i drvenastih vrsta. Osnovni stanišni uslov za dabra je stalna i dovoljno duboka voda (min. 30 cm). Ukoliko nastanjuje manje reke koje ponekad postaju previše plitke, na njima izgradjuje branu kako bi osigurao dovoljnu visinu vode i zaštitio ulaz u jazbinu. On svoje nastambine i hodnike gradi tako da su ulazi uvek ispod nivoa vode. Dužina tunela može biti i po nekoliko metara, i oni završavaju jednim proširenjem u obliku kazana prečnika od 60 do 90 cm i visine 80 cm, to je centar svih dešavanja u životu dabra i nalazi se iznad površine vode. U ovom prostoru odgajaju se i mladi. Voda je dabru prostor kojim se kreće, kojim transportuje građevinski materijal za nastambinu ili branu i koja mu služi za regulaciju telesne temperature. Voda mu je najbolja zaštita. Idealna su mu staništa prirodne vodene površine, potoci, manje reke i jezera, ali se dobro snalazi i na kanalima i veštačkim jezerima ako su dobro obrasla vegetacijom. Izbegava velike reke sa snažnim vodenim strujama i velikim oscilacijama vode. Iako je dabar prilagodljiva vrsta, ipak dolazi do konfliktnih situacija izmedu dabra i čoveka i to najčešće tamo gde je čovek s obrađivanjem zemljišta došao do same obale. Ali zajednički život dabra i čoveka ipak je moguć, ako se dabru za njegov životni prostor ostavi dovoljno širok obalni pojas sa dosta priobalnog rastinja koje on koristi kao hranu.
  
  
   Rasprostranjenost
  Evropski dabar nekada je nastanjivao sve vodene površine od severa do juga europskog kopna, ali početkom 20. veka ostao je i opstao samo na četiri odvojena lokaliteta, u južnoj Norveškoj, na reci Labi u Njemačkoj i Poljskoj, na donjem toku reke Rone u Francuskoj i u Rusiji, pre 10 godina je takođe počeo da se vraća i u naše predele, Gornjeg Podunavlja. Zahvaljujući akcijama povratka dabra na nekadašnja staništa sirom Evrope početkom novog milenijuma dabar je ponovno rasprostranjen na širem prostoru i u relativno dobrom brojnom stanju. Prema podacima za 2000. godinu u populacija evropskog dabra kreće se od 60.000 do 650.000 dabrova. Iz Srbije je dabar nestao krajem 19. veka, a ponovno je vraćen od 1998. do 2005. godine u okviru projekta "Dabar u Srbiji". Nakon 40 godina Gornje podunavlje ponovo pruža dom dabrovima. U prošlosti dabar je bio široko rasprostranjen na području Vojvodine i Srbije, ali poslednjih 40 godina počeo je da se vraća u naše rezervate u Gornjem Podunavlju. Zbog cenjenog krzna, masti i ulja (Castoreuma) gotovo je istrebljen, a pored odstrela, u faktore ugrožavanja svrstavaju se i saobraćajni incidenti i davljenje u ribarskim mrežama. Dabar Gornjeg Podunavlja pripada prirodnoj populaciji koja je ustaljena na području cele poplavne doline srednjeg toka Dunava gde je reintrodukovana krajem 20. veka. Rezervat predstavlja prirodno stanište dabra. Dabra je strogo zabranjeno držati ili ubijati, kao i ugrožavati područja njegovog razmnožavanja, odmaranja ili uništavati njegovo stanište. Karakteristično oglodana stabla starih vrba svedoče o povratku ovog sisara u naše predele. Dabar se vratio, a na nama je da mu pomognemo da tu i ostane!
  
  
   MALECKI.
  
  
  OHH.
  
  NA OKUPU.